Miljenko Prohaska bio je član brojnih glazbenih sastava, mnogo je pisao, a cijeli život najviše se kretao u posebnoj vrsti glazbe, jazzu

Miljenko Prohaska nije više živ, no da jest, ove bi godine imao 100 godina. Taj poznati glazbenik – skladatelj, aranžer, dirigent, kontrabasist i glazbeni pedagog – rođen je 17. rujna 1925. u Zagrebu, gdje je i umro 29. svibnja 2014. godine. Podatak koji ću sada iznijeti ne piše nigdje i kada čovjeka više nema, brzo ga se i zaboravi, jer se ubrzano gube i oni koji su ga poznavali, no reći ću i to: bio je vrlo ugodan čovjek, štono riječ – pravi zagrebački gospodin. Ako znamo da se cijeli život najviše kretao u posebnoj vrsti glazbe, jazzu, valjda su takvi (pristojni, tihi, fini, pristupačni i prirodno jednostavni) i svi jazzeri. Nisam poznavala mnoge, ali i one koje jesam mogu komotno svesti pod taj zajednički nazivnik.

Miljenko Prohaska nastupao je od 1939. godine, dakle od rane mladosti. Bio je član mnogih glazbenih sastava: Zagrebačke fil­harmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra Radiotelevizije Zagreb, a od 1955. do 1989. godine i šef dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba (danas Jazz orkestar HRT-a), kojemu je 1946. godine bio i jedan od utemeljitelja.  Organizirao je i Big Band Simfonijskog puhačkog orkestra Hrvatske vojske, koji je i vodio od 1996. do 1998. godine. Prohaska se smatra jednim od pionira jazza u Hrvatskoj, bio je i član Zagrebačkog jazz kvarteta i Zagrebačkog jazz kvinteta, oba pod vodstvom Boška Petrovića. Angažman u tolikim glazbenim sastavima već dovoljno govori sam za sebe. Da na sve to stigne, Prohaska je morao biti vrlo organiziran i marljiv čovjek. I bio je.

Bogovićeva 1 u Zagrebu gdje je svojedobno živio Miljenko Prohaska / Izvor Wikipedija

Uza svu tu svoju reproduktivnu umjetnost, mnogo je i pisao. Tako su nastale njegove skladbe za petnaestak filmova, aranžmani i orkestracije (s Ivicom Krajačem i Karlom Metikošem) za prvu rock-operu Gubec-beg (1975) i Grička vještica (1979), a najpoznatija mu je skladba Intima (1962), koja je i najizvođenija jazz kompozicija nekog hrvatskog autora uopće. Izvodila se u raznim verzijama i sastavima (a ja pamtim onu s jednoga koncerta Iz salona Očić, što ću odmah i objasniti). Takva je i Dilema (1964). Miljenka Prohaske ne sjećam se samo kao oca svoje kolegice Miljenke Prohaske Kragović (nekoć iz Zavoda za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu) nego i kao člana Društva za promicanje orguljske glazbe „Franjo Dugan“. I ja sam bila članica toga društva na Laščinskoj 77a od samog osnutka 1995. godine, koje je 30-ak godina svaki mjesec održavalo po jedan koncert u ciklusu Iz salona Očić uz izravan radijski prijenos na Trećem programu Hrvatskog radija. Susretali smo se u tom ugodnom društvu na Laščinskom bregu, Miljenko Prohaska dolazio je sa svojom ženom, a za jednu večer takvih koncerata specijalno je skladao i neke kompozicije koje su upravo u tom salonu pred nama doživjele i svoju praizvedbu.

A gdje je stanovao Miljenko Prohaska? U Napretkovu neboderu na uglu Gajeve i Bogovićeve ulice u Zagrebu (Bogovićeva 1), u koji su se on i njegova žena doselili 1950. godine. I sama zgrada i samo Društvo Napredak zaslužuju koju riječ. Nekoć je to bila stambeno-poslovna zgrada navedenoga Društva, koja na tom mjestu stoji od 1936. godine. Bila je sedmerokatnica (ili osmerokatnica, kako se što broji), prva takva u Zagrebu i zato je prozvana neboderom. No i druga zgrada slične katnosti – Drveni neboder Drage Iblera na Iblerovu trgu, koji broji 10 katova – također se zove neboder. Danas zgrade te katnosti više ne zovemo neboderima kad ni dvostruko više nisu nikakva rijetkost, no ako znamo da se ovaj Drveni gradio od 1956. do 1958. godine, tada smo to još smatrali visokim.

Napretkov polukružni neboder djelo je arhitekta Stjepana Planića (1900‒1980), koji je, kao i  Prohaska, i rođen i umro u Zagrebu. Vrh zgrade podsjeća na zupčanik, koji je dio tadašnjega znaka toga Društva. Boja fasade, plava, smatra se arhitektovom posvetom tradicionalnoj arhitekturi i modroj galici, sredstvu koje se u seoskim dijelovima Hrvatske rabi za suzbijanje bolesti vinove loze.

No osim same zgrade, zanimljiva je i povijest Društva Napredak, pa recimo koju i o tome. Hrvatsko kulturno društvo Napredak središnja je kulturna ustanova bosanskohercegovačkih Hrvata. Osnovni mu je cilj bilo očuvanje i jačanje hrvatske nacionalne svijesti u Bosni i Hercegovini. To je uključivalo promicanje hrvatskoga jezika i kulture, poticanje obrazovanja i stipendiranje studenata. Sjedište mu je bilo u Sarajevu. Neposredan povod osnivanju Društva bio je kada je na kraju šk. god. 1900/1901. u Mostaru maturiralo 7 Hrvata, a ni jedan od njih nije dobio austrougarsku državnu stipendiju za daljnje školovanje (dobilo ju je 6 srpskih i 1 muslimanski maturant). Od 10. rujna 1904. sarajevsko Društvo dodaje imenu riječ Napredak za potpomaganje naučnika i đaka Hrvata u Sarajevu. Pod nazivom Hrvatsko prosvjetno i kulturno društvo Napredak djeluje od 1914. godine. Društvo prolazi kroz mnoge nedaće u ratnim godinama, ali i u novoj Jugoslaviji, pa 1. travnja 1949. dolazi do ukidanja Društva pod izgovorom kako nema članstva. Trebalo je čekati do 7. srpnja 1990. da književnik Mile Pešorda uputi javnosti prvi poziv za obnovu toga Društva. Zadivljuje već i ovlašni pogled na popis poznatih napretkovaca: Ivo Andrić, književnik i nobelovac; Vladimir Prelog, kemičar i nobelovac; Gabrijel Jurkić, slikar; Ismet Mujezinović, slikar; Ivo Šeremet, slikar, Mario Mikulić, slikar. U tom vrijednom Društvu doista su imali nos kako između tolikih siromašnih đaka stipendirati one koji su se, i uz početnu pomoć Napretka kad im je trebalo dati prvi vjetar u leđa, vinuli do samih vrhova svojih djelatnosti.  

U toj zagrebačkoj kući bogate i raznovrsne kulture stanovao je na 6. katu i Miljenko Prohaska. Sjećam se i toga stana.